Novi naslovi

Novi naslovi

Antun Japundžić - Richard Pavlić: Grgur Palamas. Otajstvo spasenja kao milost divinizacije

Grgur Palamas (1296.-1359.) ubraja se među velike pravoslavne teologe. Prvi dio knjige posvećen je Grguru Palamasu u kontekstu njegova vremena gdje se posebno osvrćemo na elemente koji su utjecali na njegovu duhovnu i intelektualnu formaciju. Slijedi povijesno-doktrinarni prikaz svečeve teologije i njegovih spisa u kontekstu hezihazma, apofaticizma i teološke teme divinizacije. 

Smatramo da upravo ta posljednja tema predstavlja srž Palamasove teologije, stoga smo joj, osim glavnoga naslova ovoga rada posvetili i dva središnja poglavlja u knjizi. 

Temi divinizacije isprva pristupamo u širem kontekstu teologije spasenja i nauka o milosti da bismo na kraju pažnju posvetili odabranom svečevu spisu O divinizaciji.

U završnom dijelu rada ističemo značenje i aktualnost Palamasove teološke misli u suvremenoj teologiji.

( Iz uvoda)

Boris Vulić: Vjera kao eshatološko nestrpljenje. Ogled o Sergiu Quinziju

Čovjek je biće iščekivanja. Ljudski je život uvelike satkan od sreće i patnje koje dolaze zbog iščekivanja. Između dolazaka i odlazaka, između sastanaka i rastanaka, ali i između radosti i tuge, uvijek postoji čekanje. Gotovo da i nema trenutka u čovjekovu životu kad on nešto ne iščekuje...

Kristov konačni dolazak kršćani iščekuju već više od dvije tisuće godina, ali on nikako da se dogodi. Usmjeravajući pogled na vrijeme proteklo od Kristovih obećanja spasenja, vidi se da je sve ostalo isto kao prije tih obećanja ili da je danas čovjeku čak teže i gore nego prije. Oči vjernika nikako da vide ono što je Bog pripravio onima koji ga ljube, nikako da ugledaju ono što je stvarno i konačno spasonosno za njih. Iščekivanje Božjega kraljevstva toliko se oduljilo da ga je ozbiljno ugrozio zamor čekanja, pa se ono iščekivano ostavilo postrani.
Da je tomu tako, pokazuje već i opće nesnalaženje s riječju spasenje/spas, što je vidljivo na mnogim razinama u Crkvi, a sto znaci da je ta stvarnost postala daleka i
apstraktna, nejasna i zapravo beznačajna za život vjernika. Postali smo ravnodušni spram spasenja, spram Isusa Krista kao spasitelja čovječanstva. Time se mijenja i slika Kristove Crkve, pa ju se danas najčešće doživljava kao etičku i humanitarnu zajednicu u kojoj se nema što loše naučiti, a ne kao zajednicu u kojoj se uči i s kojom se gorljivo iščekuje spasenje ljudskog života. Kopni tako i nada u bolju budućnost, ali i smisao prošlih događaja, za koje je sve manje mjesta u memoriji vjernika. Drugim riječima, paruziju — Kristov slavni dolazak na koncu vremena, danas malo tko, ako uopće itko, iščekuje na način da to bitno određuje njegov život...

Sergio Quinzio, talijanski mislilac, upravo je gornja pitanja postavio kao jedino važna i relevantna pitanja svoga života. S njima se hrvao u svome životu, posebno u svojoj patnji, i iz te je patnje nastojao o njima misliti, pisati i govoriti. Nikad nije prestao postavljati ista pitanja, pokazavši tako zrelost svoje vjere. Kršćanska vjera računa na neznanje, ali joj ne smiju nedostajati pitanja, jer onaj koji zna ili lako pronalazi odgovore nema potrebe vjerovati. Naime, vjera nije znanje i teorija, nego vjeruje onaj koji se pita i koji tako, pitajući — paradoksalno — povezuje nadu i beznađe u jedno, kako bi očito beznađe preobražavao u put susreta s Bogom. Pitati se, dakle, nije samo pietas misli (Heidegger), nego i konkretni proboj povjerenja i nade.

Zato će na kraju, vjerujemo, biti jasno zašto je Quinzio prikladan, ako ne i izvrstan sugovornik s obzirom na pitanja koja smo ranije postavili. Uvodno ovdje želimo istaknuti ono što je bilo odlučujuće da Quinzijevim promišljanjima pridamo posebnu pozornost. Riječ je o njegovu nestrpljenju, koje svoj izvor pronalazi upravo u kršćanskoj vjeri i koje zapravo postaje sinonim same vjere, potvrđujući ju bitno kao paradoks. 

(Iz Uvoda)

Ante Crnčević – Ivan Šaško: Liturgija i tijelo

Liturgija Crkve, uzbiljujući Božje djelo spasenja, u svojoj je srži djelo pomirenja. Izručen preobrazbenoj snazi liturgije, vjernik biva ‘pomiren’, milosno združen – s Bogom, s drugima, ali i u sebi: ozdravljen od razjedinjenosti na duhovno i tjelesno, biva kadar osjećati tijelo duše i dušu tijela. To je put prema cjelovitosti ljudskoga bitka, prema ravnovjesju koje očituje istinu o čovjeku, objavljenu u Kristu utjelovljenome, umrlome i uskrsnulome. Božje otajstvo utjelovljenja objavilo je tijelo kao mjesto spasenja. Puno puta u povijesti duhovnost se pokazala »slabom« kad god se pokušalo oblikovati dušu obescjenjujući tijelo i kada se u liturgiji htjelo govoriti o »unutarnjemu« iskustvu, odbacujući iskustvenost tijela kao »izvanjskost«, manje vrijednu i nedostojnu onoga što se povjerava intimi duše.

Ivana Mikulić: Znati put

»Knjiga Znati put analizira onaj dio slavonske književne produkcije koji je dosad bio nepravedno zapostavljen u hrvatskoj književnoj historiografiji, te je ovo prva studija posvećena utjecaju nabožne književnosti na primjeru katekizamskih tekstova. Religija u Slavoniji 18. stoljeća naime ne funkcionira samo na transcendentnoj razini već ima i izrazit društveni značaj, utječe na sveukupnu misaonu i duhovnu stvarnost i sustav vrijednosti, te je neminovan njezin utjecaj na cjelokupnu kulturu. U tom smislu govoriti o slavonskom kulturnom identitetu 18. stoljeća znači nužno istaknuti njegovu religijsku dimenziju koja se osim na usko religiozne sadržaje proteže i na druge strukture svakodnevice« (Dolores Grmača)

Preuzeto sa stranica Matice hrvatske

Peter Kodwo Appiah Turkson, Vittorio V. Alberti: Hrđa. Pobijediti korupciju u Crkvi i društvu

Ovo je knjiga razgovora kardinala Petera Turksona, prefekta Dikasterija za promicanje cjelovitoga ljudskog razvoja, i Vittorija Albertija, filozofa i djelatnika Dikasterija.
 
U predgovoru knjige papa Franjo piše: »Kardinal Turkson – kao što se može razumjeti iz ovog dijaloga koji se postupno razvija prema preciznom hodogramu – istražuje različite korake u kojima se rađa i uvlači korupcija, od čovjekove duhovnosti do njegovih društvenih, kulturnih, političkih, pa čak i zločinačkih konstrukcija, objedinjujući te aspekte s obzirom na ono što je najveći izazov za nas: identitet i put Crkve.«
 
Iz knjige saznajemo da korupcija izražava opći oblik neurednoga života paloga čovjeka. Riječ »korumpiran« doziva u pamet slomljeno srce, ukaljano nečim, uništeno poput tijela koje u prirodi ulazi u proces raspadanja i širi oko sebe neugodan miris.
 
Korupcija je vrlo raširena u zapadnom svijetu, a na nju nije imuna ni Crkva. U ovoj knjizi pročitajte kako borbu Crkve protiv korupcije, organiziranog kriminala i različitih mafija objašnjava jedan »ministar« pape Franje.
(Preuzeto sa stranica Kršćanske sadašnjost)

Kontaktirajte nas

Katolički bogoslovni fakultet u Đakovu

IBAN račun:
Fakultet: HR4523900011100474440
Studentski dom: HR3123900011500027586
OIB: 05384220316

 

Web stranica KBF-a u Đakovu koristi kolačiće kako bi se osiguralo bolje korisničko iskustvo i funkcionalnost stranica. Nastavkom pregleda web-stranice slažete se s uvjetima korištenja.