Kazalište vuče svoje korijene iz antike, i to pravo iz kulta, kulta boga Dioniza. Korifej je izgovorio dio teksta glumeći boga Dioniza i time je, za ondašnje Grke izrekao „laž“. Tako je laž ušla u umjetnost i svidjela nam se. Predavačica se kratko osvrnula na suvremene teorije koje su jako proširile definiciju kazališta, do te mjere da se svaka performativnost odmah naziva kazalištem, a time se ruši osnovna njegova uloga: društvena funkcija kazališta. Europski kulturni krug u sebi objedinjuje epohe između kojih je moguće utvrditi i dokazati među-utjecaje unutar slijeda. Mi smo, što je evidentno iz naše svakodnevice, u formi mentis europskoga kulturnog kruga (znamo tko je Edip, Hamlet…).

Osim toga, kazalište je obilježeno konvencijama naše kulture: odnos publika/glumci, pravila ponašanja itd. Tu su istaknuti vanumjetnički elementi epohe u kojima se vidi važnost društva za umjetnost ili, bolje, nemogućnost umjetnosti da izmakne društvenome ozračju i njegovu utjecaju  – svaka umjetnost predstavlja svoje doba, njime je određena i definirana. Današnje kazalište određeno je posebno antičkim i srednjovjekovnim kazalištem. Kazalište kao umjetnost je zajedništvo gledatelja i živih glumaca, što kazalište čini bitno drukčijim od filma (koji ima daleko veće izražajne mogućnosti), književnosti i drugih umjetnosti.

Budući da, kako je naglašeno, umjetnost odražava svjetonazor, tako je i kršćanstvo bilo dominantan svjetonazor u umjetnosti sve do prosvjetiteljstva. Na prijelazu iz 19. u 20. st. to se radikalno mijenja jer se mijenja sustav vrijednosti, sloboda postaje osnovni imperativ, a sve se usmjerava pojedincu. Javlja se realizam kao pravac, buržoazija (srednja klasa) dolazi na scenu kao glavni akter, karakter je određen mnogim vanjskim čimbenicima i želi pisca koji je liječnik društva. Iz te današnje perspektive mi vrednujemo ostale epohe, a uslijed takvog procesa prevrednovanja „ne volimo“ epohe koje su u odnosu s vjerom (srednji vijek, barok, 18. i 19. st.), dok su nam prihvatljive epohe koje crpe i imaju svoje uzore u nekom drugom „setu vrijednosti“ (renesansa, klasicizam i romantizam). U tom okretu glave prema antici vrši se „selekcija“: antika nam je uzor i mi je želimo aktualizirati, ali je tumačimo drugačije (primjerice, izbacuje se kor koji je bio glas savjesti) i mi zapravo u antici smatramo važnim ono što je važno iz današnje perspektive.  

U današnjem teatru, u zadnjih 50 godina, kritika društva je postala jedina funkcija „visoke umjetnosti“ koja se priznaje. Oni doista prenose pouku, imaju svjetonazor i nisu tako neutralni koliko se nama na prvu čini. Rezultat toga je da je publika „pobjegla“ iz kazališta. Da bi se publika vratila u kazalište, smjer je izmijenjen, preoblikovana forma i određeni naglasci. Nametnut je određeni fond tema: promiskuitet, nasilje, disfunkcionalne obitelji itd. U predstave se uvode ljudi s dna društva i ta „nova europska drama“, sva u kalupu i determinirana, treba biti ponuda i razlog publici da se vrati. Jedina nova konvencija koju ta drama uvodi su eksplicitni prikazi seksa i nasilja. Iako proklamiraju slobodu i razbacuju se floskulama poput toga „pišem jer mi je došla inspiracija“, današnji pisci ne mogu se osloboditi toga da su ipak glas svoga doba. Napadaju se „grijesi“ moderne kulture koji su potpuno proizvoljno određeni – naravno, u te grijehe u prvom redu ulazi konzervativnost kojoj se prišivaju „termini“: homofobija, nacionalizam itd.

U toj kritici današnjega društva „ne nose“ se više prava žena, radnička prava, korupcija i organizirani kriminal. Umjetnost ide pod ruku s modernim svijetom koji je svijet bez emocija. Takvome svijetu strana je katarza, štoviše, katarza je nemoguća jer nema Boga. Gdje je razlog toga? Promjena društva, svjetonazora, izgon Boga, znanstveno-ateistički pristup svijetu, izokrenute vrijednosti… Sve to je dovelo do toga da imamo  intendante, glumce i redatelje, ali NEMAMO PUBLIKU! O mišljenju predavačice o takvome stanju dovoljno govori naslov jedne njezine knjige – Nova europska drama ili velika obmana 2. Stava je, na osnovu istraživanja i putovanja po svijetu gdje je imala priliku vidjeti brojne festivale i kazališta, kako stanje ipak nije tako loše. Već iz pogleda na antologiju hrvatske ratne drame i neke kazališne projekte gurnute na marginu društva i medija vidimo da ipak postoji manjina koja čuva publiku i koja, premda plaho i oprezno, izlazi s nekim drugim sadržajem i nekim drugim pristupom. Kao osobito svijetla „točka na i“ navelo se pokretanje inicijative kršćanskoga kazališta.

Ovo zanimljivo gostujuće predavanje i odlična predavačica uspjela nam je, zaokruženo s puno optimizma, predstaviti pojam i stanje kazališta danas. Osim toga, i možda puno važnije, poslije ovoga predavanja pred svima nama blista nada u neko drugačije kazalište koje možda urodi poticajem za češći odlazak u kazalište i bavljenje teatrom uopće.

Fotografije: Anita Lučić