Profesor je prvenstveno naglasio da su tijekom povijesti ove institucije, misli se na biskupsku i svećeničku, doživjele različite konotacije, a između ostaloga tu je bio i problem u poteškoćama razumijevanja njihovih službi. Stoga se prvo moramo osloniti na terminologiju i obrazložiti važnost ovih pojmova. Kada kažemo biskup mislimo na nasljednika apostola, dok je prezbiter svećenik djelitelj sakramenata, ali detaljna analiza pokazuje da je njihov značaj širi i puno drugačiji. Ova dva termina su drugačija na terminološkoj razini, a ipak sami SZ tekstovi ne govore često o prezbiterima. Riječ biskup (episkopos) znači nadglednik, čuvar, zaštitnik i susreće se u različitim religijskim tekstovima. Svećenička služba se pojavljuje u pustinji kada Mojsije posvećuje Levijevo pleme (Izl 32), a nakon kralja Davida, Jeruzalem postaje bogoštovno svetište i tada svećeništvo postaje organizirana institucija. Nakon toga, profesor se osvrnuo na gledanje svećeništva i biskupstva u Novom zavjetu, gdje je temeljna apostolska zadaća naviještanje evanđelja povjereno im od Isusa. Apostoli su prvenstveno povezani služenjem, to služenje se očituje u njihovoj misionarskoj djelatnosti, a svećeničku službu su vršili nadglednici, prezbiteri koji su ujedno bili i prenositelji nauka, istaknuo je Maly. Biskupska služba je s druge strane drugačija, on je zapovjednik, namjesnik i vladar, stražar Doma Gospodnjeg, u NZ se spominje samo V. puta. Iz toga slijedi da ima različite zadaće, osobito mora imati dar upravljanja. Na koncu, Maly zaključuje kako se na osnovu svetopisamskih tekstova ova dva pojma ipak ne razlikuju toliko terminološki, ali je njihova zadaća izrazito kompleksna te je izričito opisana u Svetom pismu.

Predavanje pod nazivom „Razvoj biskupske i prezbiterske službe u prvim stoljećima Crkve“ održao je doc. dr. sc. Drago Tukara. Od samih početaka Crkva je imala đakonsku, prezbitersku i biskupsku službu, istaknuo je profesor Tukara. Crkveni pisac Tertulijan je obilato upotrebljavao termine svećeništva, klera i laika. Ipak, došlo je do različitih nesuglasica u pogledu termina između svećenika i biskupa, dok se u 5. stoljeću na Istoku, a tek u 7. stoljeću na Zapadu,  nije razjasnila ta distinkcija između svećenika i biskupa te u konačnici i samih laika.  Apostolski otac Ignacije Antiohijski je posebno isticao ulogu biskupa u životu Crkve, jer „gdje je biskup ondje je i zajednica, kao što je Crkva ondje gdje je Krist“. Posebice se stavlja naglasak na službu u zajednici „biskup je znak jedinstva i ljubavi, njega je izabrao Bog, on sam je  nasljednik apostola“ jedne su od glavnih smjernica Ignacija Antiohijskoga. Iako je u početku zajednica birala biskupe i đakone ipak od samih apostolskih vremena nije bilo bitnog preokreta u pogledu crkvenog i institucionalnog poretka u Crkvi kao ni u pogledu apostolske prakse. Dakle, uloga naroda je više – manje važna, zajednica je kadra prosuditi razboritost predstavnika zajednice i u tome će teško pogriješiti. Biskup je središte života kršćanske zajednice, stoga je bilo potrebno upoznati njegovo cjelokupno ponašanje u dotadašnjem životu, a sukladno tome se već od IV. stoljeća uspostavljaju i neka pravila pri odabiru biskupa. Kanonske potvrde biskupske službe donešeni su na saboru u Niceji, između ostaloga naglasak je stavljen na to da je biskup princip jedinstva pojedine mjesne Crkve, dok se ostali kanoni bave ograničenjima i zabranama u pogledu vršenja biskupske službe, ali i odabira novoga biskupa. Naposljetku, profesor je istaknuo i važnost prezbitera „kao osobe koja je uvijek u uskoj suradnji sa svećenikom“.

Ubrzo nakon rasprave i predviđenoga odmora uslijedila su još dva predavanja. Prvo je održao prof. dr. sc. Ivan Bodrožić na temu „Biskupska i prezbiterska služba svetoga Augustina“. Na samom početku profesor je citirao autora O' Donnella koji je slikovito opisao biskupsku i prezbitersku službu svetoga Augustina. Predavač je prvo izložio povijesno biografski presjek svetoga Augustina krenuvši od početaka njegovog svećenstva, opisujući kako je „uhvaćen da bude svećenikom“. Nakon ređenja, velikog zaokreta u njegovom životu,  jednog od ključnih trenutaka njegovog obraćenja, Augustin je nastojao osnovati samostan i tamo se naselio sa braćom monasima kako bi živio s njima u zajedništvu. Nastojao je biti dostojan primjer kojega će njegova braća, 'susiromasi' nasljedovati. Augustin je bio svjestan izazova koji se nalaze pred njim, nastojao se pripremiti proučavanjem Pisma jer za njega propovjednička služba nije bila obična govornička služba. Uz vrsnog propovjednika bio je i angažirani polemist koji je nastojao Božjem puku na jednostavan način tumačiti Božju riječ. Nakon svećeničke službe postao je biskupom i to voljom biskupa Valerija, gdje je biskup na jednoj od vizitacija želio postaviti Augustina za pomoćnog biskupa, na što je Augustin i pristao. Svakako, naglasio je Bodrožić, Augustin je vrlo ozbiljno i odgovorno shvaćao svoju službu, a njegova konačna motivacija je bila svijest da živi pred Kristom, poslan je svoje stado dovesti do vječnosti, Krista Gospodina. U svjetlu službe moja mu je bila povjerena nastojao je uspostaviti zajedništvo sa braćom klericima, nikako nije htio živjeti u samodostatnosti, nego je ponizno i skromno obnašao svoju zadaću, zaključio je Bodrožić.

Posljednje izlaganje prvoga dana TPS-a pod nazivom „Odnos biskupa i prezbitera u poslanicama i spisima J. J. Strossmayera“ održao je doc. dr. sc. Niko Ikić. Ikić je prije svega istaknuo Strossmayerovu informiranost o svećeništvu, od čega je temeljni dokument za Strossmayera onaj donesen na Tridentskom saboru. Osim njega za Strossmayera su veliki značaj imali i dokumenti: Syllabus sa svojih 80 teza te naravno i Pastor Aeternus donešen na I. Vatikanskom koncilu. Strossmayer je nastojao formirati svećenstvo u kontekstu već spomenutih dokumenata, ali i u duhu svojega vremena. Biskup Strossmayer nije imao sustavnu teologiju o svećeništvu, ali iz pojedinih fragmenata njegove teološke misli izvlače se bitne smjernice za formiranje svećenika i to u duhu vremena. On se posebice zalagao za pomoć siromasima, za školovanje mladih i djece, također je više puta isticao zajedništvo svećenika sa biskupom naučavajući da je Krist jedino veliki svećenik. Uz to je isticao svećeničko posredovanje između puka i Gospodina, u svojim je spisima  svećenike pozivao na budnost da budu što budniji, revniji i čistiji jer „neprijatelj uvijek vreba“. Njegova primarna zadaća je bila u svećenicima izgraditi čvrstu moralnu osobnost, naglašavajući to da se svećenici moraju vježbati u apologiji, a izbjegavati mjesta nemorala kako bi bili primjer drugima.  Naposljetku, Strossmayer svoje pastoralne poslanice većinom upućuje svećenicima jer „su mu svećenici doista bili na srcu te je s njima želio izgrađivati bliski i prijateljski odnos“, naglasio je Ikić.

Nakon ovih iscrpnih predavanja prvoga dana TPS-a uslijedila je plenarna rasprava svih prisutnih.

Tekst i fotografija: Slađana Bradarić