Program obilježavanja dana KBF-a nastavljen je u Svečanoj dvorani biskupa Antuna Mandića. Svečanost je započela nacionalnom himnom u izvedbi mješovitog zbora KBF-a, a cjelokupni program prožimale su lijepe glazbene točke koje je izvodio gudački kvartet Cadenza iz Zagreba. Pozdravne riječi uputili su  rektor Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, prof. dr. sc. Željko Turkalj i dekan KBF-a prof. dr. sc. Ivica Raguž. Rektor Turkalj se zahvalio svima koji su se okupili na svečanosti, te čestitao svim diplomantima, sveučilišnim specijalizantima i nagrađenim studentima. Istaknuo je kao mu je zadovoljstvo biti rektor jednog europskog sveučilišta, koji iz godine u godinu ostavlja sve dublji trag na svjetskoj sceni. Pozdravni govor dekana Raguža donosimo u cijelosti:

«Učitelj... Da voli sve na svietu pretrpjeti, a na posljedku i umrieti, nego se glasu Duha Svetoga oglušiti.»

Dragi diplomanti, magistri, specijalizanti teologije, dopustite mi da se i vama obratim s dvije misli koje bi vas možda mogle pratiti na vašemu životnom putu. Te dvije misli mogu se pronaći u Josipa Jurja Strossmayera, našega biskupa, a vjerujem da se može reći, i misaonoga zaštitnika Osječkoga sveučilišta, čiju 200. obljetnicu rođenja cijela Hrvatska slavi. Na jednom mjestu Strossmayer se osvrće na kritiku onih koji misle da vjera, teologija priječi napredak znanosti, odnosno da ona nema mjesta na sveučilištu, kako bi to možda i danas neki htjeli i u Hrvatskoj. A Strossmayer upravo suprotno misli. Poslušajmo Strossmayera: “Objavljena istina, jerbo je neposredno od Boga, zato je ne samo vječita i neprominljiva, nego ujedno i neizmjerna i neizscrpiva, pak evo već 19 viekova, odkad svaki viek i svaki narod iz toga neizmjernoga vrela crpi sve ono, što njegovim novim i novim potreboćama i nuždama odgovara; a tako će biti do konca svieta. Sveta vjera i istina spasa uviek ostaje vječita i prastara, ali ujedno nova i neizscrpljiva… Samo se hoće i zahtieva, da ljudi svakoga vieka i svakoga vremena vriedni i snažni dosta budu, da nepokvarenim umom svojim i da osobito čitim srdcem svojim u to vječito vrelo toliko zasegnu, da iz  njega novo i novo blago za sebe izcrpe.»

Eto vam, dragi diplomanti, zahtjeva kroz cijeli život! Cijeli život «nepokvarenim umom» posezati za vrelom Božje objave u Isusu Kristu, da iz njega uvijek novo i novo blago crpite! A nije li to i zadaća svih nas ovdje prisutnih  znanstvenika, dame i gospodo, da se «nepokvarenim umom» posvetimo neizmjernom vrelu svojega istraživanja, od biologije, kemije, preko ekonomije, fizike do teologije?

Na jednom drugom mjestu Strossmayer tvrdi da su tri zvanja najuzvišenija, a to su svećeničko, učiteljsko i zastupničko. Posebno veliku ulogu pridaje, a što nas ovdje posebno zanima, svećeničkom i učiteljskom zvanju. Poslušajmo opet Strossmayera: «U nijednom se zvanju do tolike i tako uzstrajne slave i priznanja dospjeti ne može, koliko u svećeničkom; ali to sve samo dotle, dok je svećenik čist i neporočan, dok u srdcu njegovom prava i čista ljubav prama Isusu i stadu svomu živi; ali zaboravi l' po nesreći svojoj svećenik na svetost i važnost svoga zvanja, dopusti li, da mu se u dušu i kuću uvuče grieh i opačina, tada se sa griehom i opačinom i on sam u hudo biće, u pravi bič Božji, u izvor smrti i propasti pretvara... Svećeničko zvanje ili je uzkrs i život ili je smrt i propast naroda. Svećeničkom zvanju srodno je zvanje učiteljsko, a imenom učitelja osobitim se je načinom Isus Bog naš i spas naš ponosio. Učitelj je pravi sijač riječi Božje i istine vjekovite; on je drugi otac i majka mladeži, u njegovoj je ponajviše ruci, da mladež Bogu i vjeri svojoj, istini i pravdi uviek vierna ostane, i da u sviesti i osvjedočenju svom glas Duha Svetoga tako štuje, da voli sve na svietu pretrpjeti a na posljedku i umrieti, nego se glasu Duha Svetoga oglušiti.»

Tako Strossmayer kao da nama danas govori. I danas je svećenička i učiteljska, profesorska služba stalno u opasnosti da se sroza ispod svojega dostojanstva, da bude «smrt i propast» svojega naroda. Tko će drugi prednjačiti u svojemu narodu, ako ne svećenici i učitelji? Oni su drugi očevi i majke mladeži, ali koji će to jedino biti ako su sami posvećeni istini i pravdi, i ako su zbog njih spremni umrijeti, kako piše biskup i zaštitnik sveučilišta Strossmayer: «Da voli sve na svietu pretrpjeti, a na posljedku i umrieti, nego se glasu Duha Svetoga oglušiti.»

Dragi diplomanti, poštovani uzvanici, vjerujem da i ova Strossmayerova misao može i treba biti trajno nadahnuće svima nama, svećenicima, učiteljima, ali i svima ostalima na bilo kojem drugom radnom mjestu.

Nakon pozdravnoga govora domaćina te nakon glazbene točke koju je izveo gudački kvartet Cadenza uslijedilo je prigodno predavanje prof. dr. sc. Prokopa Broža, dekana Katoličkog teološkog fakulteta u Pragu, na temu »Kušajte i vidite kako je dobar Gospodin: blago čovjeku koji se njemu utječe!« (Ps 34, 9) Kako probaviti današnju situaciju? Dekan Brož progovorio je o trima bolestima suvremenog doba, a sveo ih je na pojmove acedia, lethe i lypē. Acedia se pojavljuje u trenutku kada je pojedinac umoran od svega i počinje gledati na prostor kao simbol poremećenosti, stvarnu neurednost, i potom napokon odustaje od svoje osnovne potrebe za stanovanjem/prebivanjem. Na taj se način pojedinac pretvara u beskućnika. Nadalje lethe je druga bolest, o kojoj je govorio Brož. To je zaborav, gubitak pamćenja i pražnjenje svakog spomena, što ima korijene u grčkoj mitologiji gdje je važno izbjegavati rijeku Lethe ako se želi ući u život poslije smrti. Treća bolest prema Brožu je lypē, tuga ili žalost. Odnosi se na afektivnu reakciju koja ima trajan učinak na čovjeka koji se morao suočiti s prijetećem opasnosti od zla bez nade u pobjedu. Prof. Brož je istaknuo da je papa Franjo za sve ove bolesti još u 90-ima ponudio lijek kada je pisao o korupciji i grijehu. Naime lijek za bolesti duha je conversio-obraćenje. No, u tom procesu društvenog i osobnog ozdravljenja, Brož je osobito naglasio važnost teologije koja ima zadaću detektirati probleme, ali u sklopu sveučilišnog diskursa dati i vrlo jasne perspektive za današnju situaciju.

U nastavku svečanosti dekan KBF-a predstavio je novi dekanski lanac. Tekst predstavljanja prenosimo u cijelosti:

Cijenjene dame i gospodo. Ove godine Katolički bogoslovni fakultet dobio je i novi dekanski lanac pa ga ovom prigodom želim ukratko predstaviti. U suradnji s prof. dr. Damirom Mataušićem, akademskim kiparom i medaljerom iz Zagreba, domislili smo dekanski lanac. No, prvo je potrebno pitati se koji je zapravo smisao dekanskoga lanca? Lanac ne bi nikad smio imati nečega blještavog, posebice ne za nas teologe, jer nas lanac podsjeća na ono što sv. Pavao o sebi: «Ta ja vas nosim u srcu jer u okovima mojim i u obrani i utvrđivanju evanđelja» (Fil 1, 7); «Ja, Pavao, sužanj Krista Isusa za vas pogane» (Ef 3, 1). Dakle, lanac svaku službu, pa tako i svakoga dekana, treba podsjećati da ne pripada sebi, nego da je zavezan, da je “okovan”, da je “zatočenik” uzvišenosti svoje službe, odnosno napose za nas teologe, da je zasužnjen, okovan Isusom Kristom. Stoga je prva teološka nakana bila da se izrazi ta ponizna, nenametljiva, ali isto tako i zahtjevna «okovanost.»

Na tragu tih misli, dekanski lanac kani skromno sažeti tu temeljnu poruku kršćanske vjere nekim skromnim izričajima: to je ponajprije akvilejski čvor, koji simbolizira sretni, spasenjski čvor, euharistijski čvor božanskoga i ljudskoga. Čvor je prisutan u akvilejskoj bazilici, iz koje su započele i misije u naše krajeve, a gdje je živio i naš sv. Jere. No, tu je također i hrvatski pleter, izričaj naše Domovine, a sve je protkano karikama koje podsjećaju na naše slavonske dukate, na našu ravnu i lijepu Slavoniju. Cijeli pak lanac slijeva se u središte, a to su tri kružnice, koje simboliziraju Trojstvo. A to je slijevanje u kršćanskoj vjeri uvijek konkretno, po Dragotinskoj Gospi, zaštitnici ovoga Fakulteta, kojoj svake godine ovaj Fakultet zahvalno hodočasti i koja nas svojim primjerom I ljubavlju prema Kristu dovodi do punine božanskoga života. Eto, toliko o lancu.

Nakon Dekanovog teološkog tumačenja, o izradi lanca je progovorio i akademski kipar te medaljer prof. Damir Mataušić.

Na koncu je uslijedio i akademski čin promocije diplomiranih teologa, magistara teologije, sveučilišnih specijalista Pastorala kriznih situacija i Pastorala obitelji. Ove godine KBF je uručio diplome za 15 diplomiranih studenata teologije, 10 magistara teologije, 4 sveučilišna specijalizanta te 14 polaznika tečaja teološko-katehetskog programa cjeloživotnog učenja za odgajateljice i odgajatelje u predškolskim ustanovama.

Nakon svečanoga akademskog čina promocije, dekan Raguž zahvalio je za dugogodišnji predani rad doc. dr. sc. Miljenku Aničiću, umirovljenom profesoru Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu, a zahvalu za dvadeset godina u službi primio je i tajnik KBF-a U Đakovu vlč . Petar Vidović. Zatim je uslijedila i dodjela godišnjih nagrada.  Nikola Kaurin, dobitnik je nagrade za najbolji diplomski rad, a nagrađeni su i studenti s najboljim prosjecima ocjena tijekom studija. Nagrade su dobili (u zagradi prosjek ocjena): D. Brkić (4,95), D. Vranješ (4,62), I. Kunčević (4,98), Ž. Filajdić (4,93).  Program je završio svečanim domjenkom za sve uzvanike.