Događanja

Duhovne vježbe za studente laike

Autor:  Utorak, 17 Studeni 2015 |

Duhovne vježbe za studente laike, održane u razdoblju od 13. – 15.11.2015., vodio je o. Jeronim (Adam) Marin, prior benediktinskog samostana na Ćokovcu (otok Pašman).

Prvi dan duhovnih vježbi (13.11.) započeo je uvodnim razmatranjem u kojem nam se pater Jeronim ukratko predstavio i izložio povijest benediktinaca u Hrvatskoj. Predstavio je temu duhovnih vježbi, koju je nazvao „Škrapula“ (prema sportu koji se razvija, a uključuje hodanje/trčanje po škrapama – oštrim stijenama, koje završavaju u moru). Zašto je izabrao baš tu temu objasnio je kroz monašku duhovnost i poštivanje pravila, jer je često monaški život hod po škrapama (naziv škrapa dolazi od latinskog izraza scrupus, što znači oštar; a time je htio pojasniti i da su oni koje nazivamo skrupuloznima, zapravo osobe koje svakim korakom pretjerano paze da ne povrijede neku zapovijed). Korak po škrapama ne smije biti ni predug, ni prekratak, kako ne bismo izgubili ravnotežu nego je potrebno naći mjeru, međukorak koji donosi stabilnost.

 

Pročitao nam je dio 40.poglavlja Benediktovih „Pravila“ u kojem se govori o tome koliko benediktinci smiju piti, gdje im Benedikt određuje dnevnu mjeru. Time nam je htio posvjestiti da svatko od nas ima određeni dar Božji i da smo različiti, te samim time moramo biti oprezni kad drugima određujemo krepost, odnosno mjeru s kojom taj drugi može živjeti. Sv.Benedikt određuje dosta pravila o ophođenju s drugima. Pater Jeronim nas je pozvao da, prije svega, vidimo koliko mi sami možemo i da ćemo onda vidjeti koliko je teško samome sebi određivati mjeru, a koliko je tek teško za druge isto činiti. Većina naših grijeha u svojim korijenima imaju problem što mjera nije bila dobro određena, ljestvica mjere je bila previsoko postavljena i to nam je posvjestio kroz pojašnjenje Adamova i Evina pada. Sve je bilo savršeno, a Bog im je postavio samo jednu granicu – ne jesti sa stabla spoznaje dobra i zla (Post 2,16-17) – i upravo na toj granici čovjek pada. Bog ne odustaje od granice koju je postavio (Pnz 4). Zmija prilazi ženi i pita ju lukavo, zar im je Bog zabranio jest sa svih stabala i tim pitanjem uvodi nemir, nesporazum. Žena odgovara da nije tako, nego da ne smiju jesti samo sa stabla u sredini jer će umrijeti. Zmija još lukavije odgovara ženi i obećava nešto što ne može ispuniti – ukoliko jedu sa stabla da će biti poput bogova. Poznato je da su se Adam i Eva, nakon što su shvatili što su učinili, skrojili odjeću od lišća da se sakriju pred Bogom. Ta odjeća nije dobra, nego im Bog daje odjeću od krzna. Čovjek se sam ne zna nositi s osjećajem krivnje, samom sebi ne može pomoći – jedino nam Bog može vratiti osjećaj mira, jer preuzima smrt na samoga sebe. Zaključio je izlaganjem tako što je rekao da samo slušanjem možemo naći mjeru u svom životu, jer slušanjem možemo sagledati stvarnost u cjelini. Danas je veliki problem komunikacije i slušanja. Čovjek prvo ne želi slušati o sebi, ne želi čuti ono na što nas drugi opominju. Slušamo uhom, a uhu također postoji centar za ravnotežu i zato nam pomaže u pronalaženju mjere (uho je prvi organ koji se u cijelosti razvija kod začetog djeteta, kako bi dijete moglo čuti otkucaje srca majke i tako osjetiti povezanost sa majkom). Budimo slušači! Ukoliko ne slušamo dobro, prava mjera može preći u osrednjost.
Nakon nagovora uslijedilo je Euharistijsko slavlje, zajednička večera, klanjanje pred Presvetim i osobna molitva.

Drugi dan duhovnih vježbi započeli smo jutranjom molitvom Časoslova, zajedničkim doručkom, nakon kojega je uslijedilo prvo razmatranje u kojem nas je pater Jeronim upoznao sa životom i čudesima svetoga Benedikta (iz II. Knjige „Dijalozi“ pape Grgura Velikoga). Od najranijeg djetinjsstva i u mladosti pokazuje sveti Benedikt tendenciju da se svidi samo Bogu (odabire Bogu posvećen život), odlučio je plivati protiv struje. Važno je znati što želim (prošlo je dvanaest godina, otakko je netko mladih ostao u samostanu – došli su sa idealima, a nisu znali što zapravo žele; u benediktinskom samostanu, čovjek se mora znati suočiti sam sa sobom). Sveti Benedikt je u ovoj knjizi opisan kao dječak sa zrelošću starca. Bježi u pustinju sa odgojiteljicom (dadiljom) i staje već kod Enfide (blizu Rima) kod crkvice sv.Petra. Benediktu su na njegovom putu potrebni autoriteti – dadilja i crkvica sv.Petra, predstavljaju figure roditelja, koji su mu potrebni. Spomenuto je prvo Benediktovo čudo, gdje se pomolio i razbijeno rešeto (sito) se ponovno spaja. Benedikt shvaća da je molitva potrebna za prave odluke. Odlučio je potajice napustiti mjesto u kojem se nalazi, jer nema hrabrosti suočiti se. Bježi u pust kraj koji ima četrdeset milja (simbolika broja 40 i pustinje), te tu započinju Benediktove kušnje, on sam ne može tamo boraviti i Bog mu šalje ljude. Dogodila su se tri susreta. Prvi susret je bio sa pustinjakom Romanom, koji Benediktu daje pustinjačko odijelo i kršeći pravila sv.Deodata samostana u kojem je živio, dijelio je svoj kruh sa Benediktom, iskradao se kako bi se mogao nalaziti sa Benediktom (nije poštovao pravila). Tu vidimo da se Bog na najrazličitije načine služi rizicima u našem životu. Drugi susret je bio sa svećenikom koji je imao viziju o čovjeku koji živi u špilji i koji ne zna da je toga dana Uskrs. Svećenik odlazi u pustinju k Benediktu i tu se događa Benediktovo iskustvo Uskrsa u susretu s čovjekom. Benediktov ideal je živjeti kao pustinjak, ali Bog ga želi povezati s ljudima. Poruka susreta je da istinu i želju za našim putom ne možemo vidjeti sami, trebaju nam drugi ljudi, koji vide nešto što mi ne vidimo. Treći susret se dogodio kroz iskustvo Božića kao susret sa čovjekom; susreo je pastire koji su ga se uplašili, jer je izgledao kao životinja živeći u pustinji, odjeven u krzno. Sveti Benedikt, je kao i svi sveci, stavljan na kušnje. Njegova kušnja je bila mala crna ptica kos, letjela mu je oko glave, on ju blagoslovi znakom križa i ptica odleti. Nakon toga, osjetio je tjelesnu napast kakvu dotad nikad nije osjetio. U mislima mu se stvorila slika lijepe žene, koju je jednom davno sreo. Ta tjelesna napast je raspirila u njemu toliku strast da je skoro napustio pustinju. No, riješio se te kušnje tako da si je zadao tjelesne boli – bacio se u grmlje i koprive, pomalo sadistički ali tjelesnom je boli izliječio rane duše – grijeh pobijedio tako što je „preobrazio vatru“. Nakon smrti nekoga opata, Benedikt je pozvan biti opatom tog samostana i uređivao je pravila života u samostanu (osjećao se dovoljno jakim za to), no njegova strogost je dovela do toga da su ga monasi htjeli otrovati. Tada čini novo čudo – iznad čaše sa vinom i otrovom načini znak križa, čaša puca i vino se prolijeva. Nakon tog događaja, ponovno se povlači u pustinju; smatrao je ovo svojim najvećim promašajem, došao je među ljude podijeltii sve ono što nosi u sebi, a biva odbačen.
Zaključak prvog razmatranja, drugoga dana bio je „Biti sam sa sobom, pred licem Božjim!“. Nakon razmatranja u kapelici KBF-a izloženo je Presveto, pred kojim smo imali vrijeme za osobnu molitvu te smo se uputili na zajednički ručak i malo dužu pauzu.

Popodne drugoga dana započelo je još jednim razmatranjem u kojem nam je pater Jeronim pokušao dočarati zašto je potrebna poniznost i zašto je potrebno bježati od oholosti. Predstavio nam je dvanaest stupnjeva benediktinske pobožnosti. Uveo nas je u misao govoreći da je svako uzdizanje vrsta oholosti (potrebno je uzdići se od sebe, ali ideal je u tome ostati priseban). Narcisoidna osoba treba druge oko sebe, s njima se uspoređuje i uzvisuje se iznad drugih. Za narcisoidne osobe, drugi ljudi su stvari, jer ljude upotrebljavaju – to je njihovo „prokletstvo“ (veliki su, snažni, jaki a trebaju druge da ih hvale). Takva osoba više nije sama sa sobom, ne prepoznaje se, ne zna put do sebe, nije sposobna voljeti (a treba znati voljeti i osjetiti ljubav). Oholost dolazi od staroslavenske riječi koja znači prati se, uljepšavati, a ponizno u svom korijenu ima nizinu (zemlju; kao i latinski izraz humilitas, koji dolazi od humus, što znači zemlja). U poniznosti je čovjek kod sebe, pri zemlji je (ponizan čovjek se želi uprljati zemljom, raditi na sebi); nije netko, tko ima osjećaj manje vrijednosti, nego zna svoju vrijednost. Poniznost je dioptrija stvarnosti (ne smije se od stvarnosti bježati).
Prvi stupanj prema poniznosti je razbiti svoje ja, maknuti ga iz središta života u koje treba staviti Boga. Zatim slijedi stupanj u kojem ljubav prema sebi polako slabi, a počinje se voljeti Boga. Nakon toga se iz ljubavi prema Bogu povjerava starješini i onda u stupnju nakon ovoga prihvaća se i ono što je odbojno, a naloženo. Peti stupanj poniznosti govori da monah otkriva svoje misli drugome, otkriva svoju bijedu. Kada je dostigao taj stupanj, monah se zadovoljava i najmanjim stvarima (ne mora sve biti nekakav super event). U sedmom stupnju, monah je uvjeren u dubini svoga srca da nije navjrjedniji (monah u ovom stupnju dolazi do svoga srca; put polazi od uključivanja Boga, zatim drugih ljudi i onda se dolazi do toga da se u dubini prepoznaje vlastitu malenost). Osmi stupanj poniznosti se sastoji u tom da monah ne čini ništa drugo, osim onog što propisuje pravilo zajednice i primjer starijih. Od devetog do dvanaestog stupnja govori se o tijelu. Naveo je pater jedanaesti stupanj koji govori da monah govori krotko i bez smijeha s poniznošću, kaže malo, ali pametno. Popevši se na sve te stupnjeve, monah dolazi do ljubavi koja izgoni strah (on oduzima slobodu, ostaje toliko toga u nama nerazvijeno jer strah blokira kreativnost), koja je savršena. Nakon ovoga nagovora, uslijedila je zajednička večera, sveta misa i klanjanje pred Presvetim, nakon kojega smo imali mogućnost za osobnu molitvu pred Presvetim u tišini, kako bismo se suočili sami sa sobom i predali Bogu ono što smo.

Treći, ujedno i posljednji dan duhovnih vježbi, započeli smo kao i prethodni – jutarnjom molitvom Časoslova i zajedničkim doručkom u restoranu „Croatia“. Nakon toga, uslijedio je posljednji nagovor koji je pater oslovio kao nekakav zaključak trodnevnih duhovnih vježbi. Poželio nam je da imamo uho, kako bismo došli do ciljeva hoda po škrapama života. Zaključio je da je monaška duhovnost laička, jer sveti Benedikt nije bio svećenik. Postoji arhetip monaha koji svi nosimo u sebi, a to ima dva značenja: prvo značenje je svetoga Jeronima – živjeti sam, a drugo svetoga Augustina – biti jedan u sebi. Govorio na je i o posljednjem susretu svetoga Benedikta sa njegovom sestrom Skolastikom (Bogu posvećenom djevicom), s kojom je proveo dan u molitvi i razgovoru, no njoj to nije bilo dovoljno – htjela je da brat ostane kod nje i preko noći, kako bi još uživali zajedničke razgovore i molitve. Nebo je te noći bilo vedro, Skolastika je molila Benedikta da ostane – on nije htio, jer se protivilo pravilima samostana koji je ustanovio i čiji je prior bio. Skolastika je spustila glavu na stol i molila se, tada počinje sijevati i grmiti te Benedikt ne može otići u samostan. Nakon što je Skolastika umrla, sveti Benedikt je mogao vidjeti njezinu dušu kako poput bijele golubice napušta tijelo njegove sestre (tu se vidi opozicija sa onom crnom ptičicom koja je spomenuta u početku, kao napast Benediktova). Benedikt je imao viziju – sa prozora sobe vidio je, dok se molio, sav svijet skupljen u zraci. Sveti Benedikt umire rukama uzdignutima prema nebu, dok ga drže dvojica njegovih učenika. Jedno od čuda nakon njegove smrti govori o ženi koja je za života poludjela, lutala je šumama a spavala tamo gdje ju umor svlada. Tako je, u neznanju, prenoćila u špilji u kojoj je boravio sveti Benedikt i odatle je izašla sasvim zdrava (i ostala takva do kraja života). Nakon ovoga nagovora uslijedila su pitanja i svjedočanstva studenata, zajedno smo slavili Euharistiju i potom objedovali, te se razišli promišljajući o zbivanjima prethodna tri dana.

Za animiranje pjesmom tijekom mise, klanjanja i nagovora zadužen je bio zbor studenata Ruah. Pateru Jeronimu za dolazak kod nas zahvalio se naš duhovnik  doc.dr.sc. Grgo Grbešić i predstavnik studenata doma KBF-a u Đakovu, Filip Sertić.

Tekst: Marija Kozić, V.godina
Fotografija: Mateja Marinović, I. godina

Galerija slika

Kontaktirajte nas

Katolički bogoslovni fakultet u Đakovu

IBAN račun:
Fakultet: HR4523900011100474440
Studentski dom: HR3123900011500027586
OIB: 05384220316

 

Web stranica KBF-a u Đakovu koristi kolačiće kako bi se osiguralo bolje korisničko iskustvo i funkcionalnost stranica. Nastavkom pregleda web-stranice slažete se s uvjetima korištenja.