Shvaćanje milosrđa ne bismo trebali reducirati samo na sredstvo ili način Božjeg djelovanja koje bi trebalo ublažiti njegovu pravdu. Milosrđe je prije svega način kršćanskoga življenja (modus vivendi). Drugim riječima, milosrđe bi trebalo postati način ili forma polazeći od koje ćemo se približiti otajstvima vjere te prosuđivati i živjeti svakodnevna iskustva. Konkretno to znači da možemo razmišljati bo milosrđu kao kategoriji, polazeći od koje se organiziraju sve druge stvarnosti na vertikalnoj razini tj. odnos Boga prema nama i na horizontalnoj, tj. odnos prema ljudima.

Autor u knjizi donosi svoja duhovno-teološka promišljanja o Zazivima Božjem milosrđu, na temelju Dnevnika svete Faustine, ali usporedo i Katekizma Katoličke Crkve, nastojeći da ona dovedu štovatelje i pobožnike Božjega milosrđa do dubine, visine, širine i dužine Božjega milosrđa te ih oplemene kako bi se kroz prizmu Božjega milosrđa pouzdali u sve ono što Crkva vjeruje i naviješta na Božju slavu i na spasenje svih ljudi.

(Preuzeto s korica knjige)