»Nakon novovjekovne i još više suvremene uzajamne otuđenosti filozofijskog i teologijskog mišljenja, Welte je smatrao svojom životnom zadaćom da teologiju kao sustavni oblik samorazumijevanja kršćanske vjere dovede u razgovor s modernim filozofiranjem koje samo sebe shvaća autonomno. A svrha tog razgovora nije samo nastojanje oko prevladavanja obostrane otuđenosti, nego i otvaranje novih i plodonosnih mogućnosti mišljenja za teologiju…
Tko kaže „religija“, uključno kaže i „čovjek“ – jer samo on je religiozan, samo on ima religiju. Stoga je čovjek također u središtu Welteove pozornosti. Osnovni fenomeni ljudskoga: sloboda, tjelesnost, jezik, vrijeme, povijesnost i povijest zaokupljaju Welteov pozorni pogled tako da on, polazeći od njih, iznosi na vidjelo čovjeka u njegovu osobnom dostojanstvu te u njegovu međuosobnom i povijesnom bivovanju, u njegovoj tjelesnosti, u njegovim mijenama i u njegovoj smrtnosti.
Na pozadini velikih lomova i katastrofa XX. stoljeća, novih smjerova misli u filozofiji, te u suočenosti s napredujućom tehničkom civilizacijom Welte uporno ispituje i promišlja mogućnosti „novog humanizma“. On ga shvaća kao hitnu zadaću da se s jedne strane prihvati i dalje razvija moderna tehnološka civilizacija, koja olakšava svladavanje muka i tegoba življenja, ali da se, s druge strane, unutar nje i protiv njezinih dezintegrativnih tendencija razvijaju potisnute mogućnosti cjelovitog čovještva, koje u sebi integrira naturu i kulturu, pojedinca i društvo, svakodnevnicu (rad) i blagdan, život i smrt, imanenciju i transcendenciju. „Novi će se humanizam dakle sastojati u tome da se opet združe dijalektičke i antagonističke sile civilizatorskog razvitka, te da se njihova dijalektika ukine i sačuva u višem jedinstvu.“ Welte je svjestan utopijskog karaktera tih misli, koje je razvijao u zadnjem desetljeću svog života, ali smatra da „u traganje za tim moramo uložiti sve sile našega života.“ U pitanju je budućnost onog ljudskog, čovjeka kao čovjeka« (Stjepan Kušar)
