Istraživanjem na projektu »Bioetika i kultura« pronađeni su podaci o liječnicima koji su u povijesno-kulturnom razdoblju od nastanka prvog medicinsko-etičkog kodeksa do pojave bioetike istraživali, opisivali i tumačili ulogu znanosti u medicini kao i njen utjecaj na promjenu značenja i dosega medicine. U poglavljima ove knjige prikazan je njihov znanstveni, profesionalni, društveni i osobni doprinos u medicinskoj etici te donesena ocjena kojom im se dodijelio status »preteča bioetike«.

Liječnici o kojima se govori u ovoj knjizi pripadaju najužem izboru, u koji su uvršteni na temelju tri kriterija: prvi, objavljivanje knjige kojom se aktualizira medicinsko-etičke probleme i pitanja odnosa liječnika i pacijenta, odnosa među liječnicima i odnosa medicine i društva; drugi, istraživanje i priznavanje utjecaja društvenih i humanističkih znanosti u rješavanju medicinsko-etičkih pitanja; i treći, aktivno sudjelovanje u rješavanju aktualnih medicinsko-etičkih problema svoga vremena. Kronološkim redom prvi je predstavljen Thomas Percival (1740.-1804.) autor prvog medicinsko-etičkog kodeksa, utemeljitelj medicinske deontologije, političke medicinske etike i aktivni sudionik rješavanja javnozdravstvenih problema. Sadržaj drugog poglavlja čini znanstveno-istraživački rad Elizabeth Blackwell (1821.-1910.) prve žene s diplomom medicinskog fakulteta, zagovornicu spolne edukacije mladih, svjedokinju podcjenjivanja i podsmijeha upućenih ženama koje su željele postati liječnicama, borkinju za ravnopravnost žena u medicinskoj profesiji, društveno-političkom i kulturnom životu. U trećem poglavlju, zahvaljujući radu Richarda Clarka Cabota (1868.-1939.), govori se o nastajanju etike zdravstvene skrbi, priopćavanju istine pacijentima i pružanju zdravstvene usluge siromašnima te o utemeljenju socijalne službe u bolnicama. Sir Williama Oslera (1849.-1919.) knjiga (u četvrtom poglavlju) promovira kao oca moderne medicine, utemeljitelja kliničke etike, nastavnika koji je u svoja predavanja uključivao spoznaje filozofije, teologije i prava, te aktivnog sudionika promjene položaja medicinskih sestara. Posljednje, peto, poglavlje knjige posvećeno je životu i djelu Jonasa E. Salka (1914.-1995.), pronalazača cjepiva protiv dječje paralize i utemeljitelja biofilozofije. U njemu upoznajemo znanstvenika koji jasno iskazuje svoju profesionalnu i osobnu odgovornost za primjenu rezultata istraživanja, osjeća brigu i empatiju za one zbog kojih je istraživanje pokrenuto, suočava se sa strahom od neuspjeha i znanstvenika koji se odrekao sedam milijardi dolara zarade koje su mu ponuđene za patentiranje pronalaska.