Otkako sam g.1982. prihvatio uređivanje katoličkoga marijanskog mjesečnika "Marija", u svakom broju nastojao sam objaviti i po jednu marijansku molitvu, plod uma i srca kojega velikana duha, sveca, crkvenog oca, bogoslovca ili obična vjernika.  Među objavljenim molitvama ima veoma lijepih i vrijednih. Budući da slika govori više od riječi, odavno sam priželjkivao objaviti zbirku najljepših marijanskih molitava i nju ilustrirati poznatim slikama Majke Gospodinove iz kista velikih majstora. S Božjom pomoću, ta želja ostvaruje se konačno ovom knjigom, podijeljenom u dva dijela. U prvom su opisani temelji i povijesni presjek štovanja bl. Djevice Marije te nastanak i razvoj marijanskih molitava od početka do naših dana. U drugom dijelu izabrani su tekstovi marijanskih molitava svih vremena popraćeni najljepšim uprizorenjima Majke Gospodinove, reprodukcijama djela velikih majstora do kojih  sam uspio doći. Nadam se da će ova zbirka molitava doprinijeti da hrvatska marijanska baština raste i razvija se u duhu evanđeoske poruke koja nam prikazuje Majku Gospodinovu kao vjernu službenicu Gospodnju.                                                                                                                                                                                                                                                         

Iz predgovora 

Najdublje se rane ne otkrivaju pred nepoznatima. Isus je pak stajao i otkrio sve svoje rane. Ne samo da ih je otkrio nego je i dopustio da Ga se dodirne. Njegove su riječi bile opipljive, a radost nije bila običan osjećaj, nego stanje potpune sreće. To je važno, jer živimo u svijetu u kojem prema riječima postajemo sumnjičavi, prije nego što ih netko izgovori ili preoblikuje u dokaze koji nas imaju u što uvjeriti. Onaj kojeg su vidjeli slomljena i ubijena na križu, poražen i okrvavljen, stajao je pred njima isijavajući mirom i radošću, otvorenih rana, ali lišen boli i šireći sreću oko sebe.

                                                                                                                                                                                                                                                            Odlomak iz knjige

Kršćanska literatura prošlih vremena, napose ona iz prvoga razdoblja kršćanstva, neiscrpna je riznica duhovnoga bogatstva i poticaja. Ovaj niz otačkih spisa nudi suvremenim  duhovnim tražiteljima mogućnost da otkriju to autentično duhovno blago neprolazne vrijednosti. U vremenu nesigurnosti i poljuljanih vrijednosti spisi iz ove biblioteke predstavljaju čvrst temelj i siguran izvor.

Ivan Zlatousti nije samo vrstan govornik i čovjek pera, nego oduševljen svjedok evanđeoskih vrijednosti i krjeposti. U tomu duhu, u tekstovima koji su ispred nas, posvjedočit će o ljepoti kršćanskoga života življena u čistoći i ljubavi koje su nadahnute životom utjelovljenoga Sina Božjega.

Bili su oci i zauvijek će ostati oci! Crkvenim se ocima s pravom nazivaju oni sveci koji su snagom vjere, dubinom i bogatstvom svoga učenja tijekom prvih stoljeća Crkvu
preporodili i uvelike doprinijeli njezinu razvoju.
Uistinu, oni su "oci" Crkve jer je po evanđelju ona od njih dobila život. Također su i njezini graditelji jer su oni – na jedinomu temelju koji postaviše apostoli, a to je Krist –
izgradili temeljno ustrojstvo Crkve.
Crkva i danas živi životom što ga crpi od svojih otaca; na ustrojstvu koje utvrdiše njezini prvi graditelji, ona se još i danas nadograđuje u radosti i patnji svoga svagdanjeg življenja i svojih tegoba.

Ivan Pavao II.

Čudnom ironijom sudbine fundamentalna teologija - koja je  nakon Drugog vatikanskog koncila u mnogim središtima teološkog studija bila svedena na jednostavan i površan "uvod" - imala je

takav razvoj posljednjih godina, da sama potrebujue "Uvod". Prestaje tako služnička dimenzija što se činilo obvezatnim s obzirom na dogmatiku, i ponovno s punim naslovom ulazi u teološku znanost kao disciplina s vlastitim identitetom i vlastitom metodom. 

Nije jednostavno istaknuti posebne tematike "uvoda", no u svakom slučaju one nikada nisu manje važne od onoga što čini poseban sadržaj materije. Upravo suprotno, služe kako bi istaknule kritične momente discipline i kako bi se vidjeli njezini ciljevi. 

Parafrazirajući Heideggera moglo bi se reći da se fundamentalna teologija postavlja "stražaricom" teologije. Ona je budna na ono što se pojavljuje u nutarnjoj teološkoj dinamici, te je istovremeno pažljiva na ono što se potvrđuje poviješću. Iako s "plašljivim mislima" i s "nesigurnim namislima", ovaj uvod bi htio da se naglasi važnost razumijevanja vjere za vjerničko  življenje i nemogućnosti da ju se mora odgađati.