Štovanje svjedoka ranokršćanskoga vremena i martira iz IV. stoljeća i provincije Pannonia Secunda te njenih gradova Sirmija, Cibala i Singiduna proširilo se kršćanskim Istokom i Zapadom, a do nas iz mraka prošlosti prekriveni prašinom dopiru, zahvaljujući ponajviše katoličkim svetačkim kalendarima, uglavnom nepoznata svetačka imena, objedinjena skupnim imenom Panonskih ili Srijemskih mučenika: Euzebije, Montan, Maksima, Irenej, Polion, Donat, Sekundo, Bazila, Anastazija, Urzicin, Sinerot, panonski klesari Klaudije, Simforijan, Nikostrat, Kastorije (Sancti Quattuor Coronati / Četvorica okrunjenih svetaca ili Fruškogorski mučenici) i Simplicije te anonimnih sirmijskih Sedam Djevica.Stradali su u sumraku kasnoantičkoga svijeta u doba cara Dioklecijana, upamćenoga kao velikoga progonitelja kršćana, osim Euzebija, čije se stradanje datira u raniji progon, te Hermila i Stratonika, stradalih 315.

Zahvaljujući spomen-danu i svecima-zaštitnicima vinkovačke Župe I. Euzebiju i Polionu, njihova imena danas su poznata širim krugovima, posebice od 1972., kada crkva sv. Ivana Nepomuka u Vinkovcima mijenja ime u crkvu svetih Euzebija i Poliona. 

Iz Uvoda

Ova knjiga donosi raspravu o teorijskoj i praktičnoj naravi odnosa morala i religije, a svrha joj je pokazati što se danas misli pod moralom s obzirom na mnogostrukost znanstvenih pristupa, ali i činjenicu da je etika područje koje u zadnje vrijeme mnogi svojataju budući da je na neki način postala posvudašnja pojava koja nije više vezana isključivo uz religijski kontekst. Ova stručna rasprava i analiza vrijedan je znanstveni prinos interdisciplinarnoj analizi moralnog ponašanja u suvremenom hrvatskom društvu. Autori se oslanjaju na brojnu i relevantnu stručnu i znanstvenu literaturu. Posebno su uvjerljivi zagovarajući potrebu za širom interdisciplinarnom suradnjom u daljnjim istraživanjima moralnih fenomena u hrvatskom društvu.

Knjiga daje ne samo jasan i argumentirani uvid u stanje rasprava oko fundiranja etike i njezine moguće veze s religijskim uvjerenjem nego i uvid u utjecaj vjerskog uvjerenja na ćudoredno ponašanje u hrvatskom društvu na temelju znanstvenih empirijskih istraživanja provedenih u Republici Hrvatskoj.

U radu se u četiri koraka obrađuje zadana tematika. Počinje se s, pod teoretskim vidom, veoma kompliciranom i teorijama ispunjenom tematikom morala, etike i porijekla moralnosti u kojoj su autori nastojali obuhvatiti različite pristupe i teorije… Drugi korak je kraća rasprava o razumijevanju religije kao i o odnosu morala i etike u religioznoj perspektivi. Nakon toga u trećem koraku obrađuje se odnos religije i morala da bi u četvrtom koraku autori analizirali utjecaj religije na moral u hrvatskom kontekstu.

Knjiga je izišla kao suizdanje Hrvatskoga katoličko sveučilišta i Kršćanske sadašnjosti

Knjižnica Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu obogaćena je monumentalnim rječnikom iz duhovnosti Dictionnaire de spiritualité ascétique et mystique.

Rječnik je objavljen u razdoblju od 1932. do 1995. godine, na 15100 stranica, u 17 svezaka. Tisuće suradnika iz cijelog svijeta i svih sfera života učinili su  od ovog rječnika ono što je: koristan rječnik  za svakoga tko želi saznati nešto o duhovnosti  iz različitih zemalja, pratiti evoluciju mentaliteta, institucija. Zato je ovo djelo više nego dictionnaire: ono je uistinu putokaz, vodič, učitelj u duhovnom životu, ne samo onima koji hoće da žive duhovnim životom, nego i onima koji treba druge da vode.

Istraživanjem na projektu »Bioetika i kultura« pronađeni su podaci o liječnicima koji su u povijesno-kulturnom razdoblju od nastanka prvog medicinsko-etičkog kodeksa do pojave bioetike istraživali, opisivali i tumačili ulogu znanosti u medicini kao i njen utjecaj na promjenu značenja i dosega medicine. U poglavljima ove knjige prikazan je njihov znanstveni, profesionalni, društveni i osobni doprinos u medicinskoj etici te donesena ocjena kojom im se dodijelio status »preteča bioetike«.

Liječnici o kojima se govori u ovoj knjizi pripadaju najužem izboru, u koji su uvršteni na temelju tri kriterija: prvi, objavljivanje knjige kojom se aktualizira medicinsko-etičke probleme i pitanja odnosa liječnika i pacijenta, odnosa među liječnicima i odnosa medicine i društva; drugi, istraživanje i priznavanje utjecaja društvenih i humanističkih znanosti u rješavanju medicinsko-etičkih pitanja; i treći, aktivno sudjelovanje u rješavanju aktualnih medicinsko-etičkih problema svoga vremena. Kronološkim redom prvi je predstavljen Thomas Percival (1740.-1804.) autor prvog medicinsko-etičkog kodeksa, utemeljitelj medicinske deontologije, političke medicinske etike i aktivni sudionik rješavanja javnozdravstvenih problema. Sadržaj drugog poglavlja čini znanstveno-istraživački rad Elizabeth Blackwell (1821.-1910.) prve žene s diplomom medicinskog fakulteta, zagovornicu spolne edukacije mladih, svjedokinju podcjenjivanja i podsmijeha upućenih ženama koje su željele postati liječnicama, borkinju za ravnopravnost žena u medicinskoj profesiji, društveno-političkom i kulturnom životu. U trećem poglavlju, zahvaljujući radu Richarda Clarka Cabota (1868.-1939.), govori se o nastajanju etike zdravstvene skrbi, priopćavanju istine pacijentima i pružanju zdravstvene usluge siromašnima te o utemeljenju socijalne službe u bolnicama. Sir Williama Oslera (1849.-1919.) knjiga (u četvrtom poglavlju) promovira kao oca moderne medicine, utemeljitelja kliničke etike, nastavnika koji je u svoja predavanja uključivao spoznaje filozofije, teologije i prava, te aktivnog sudionika promjene položaja medicinskih sestara. Posljednje, peto, poglavlje knjige posvećeno je životu i djelu Jonasa E. Salka (1914.-1995.), pronalazača cjepiva protiv dječje paralize i utemeljitelja biofilozofije. U njemu upoznajemo znanstvenika koji jasno iskazuje svoju profesionalnu i osobnu odgovornost za primjenu rezultata istraživanja, osjeća brigu i empatiju za one zbog kojih je istraživanje pokrenuto, suočava se sa strahom od neuspjeha i znanstvenika koji se odrekao sedam milijardi dolara zarade koje su mu ponuđene za patentiranje pronalaska.

„Istina prisutna u svetim tekstovima nije uvijek lako prepoznatljiva. Pokatkad postoje, barem prividno, protivnosti između onoga što se čita u biblijskim pripovijedanjima i rezultata prirodnih i povijesnih znanosti, koje, čini se, proturječe onomu što tvrde biblijski spisi i sumnjaju u njihovu istinu. Očito je da se ta situacija odnosi također na biblijsko nadahnuće: Ako nije istinito to što se priopćuje u Bibliji, kako ona može imati Boga za autora? Polazeći od tih pitanja, Papinska biblijska komisija potrudila se istražiti odnos koji postoji između nadahnuća i istine i utvrditi na koji način sami biblijski spisi obrađuju te pojmove. Potrebno je najprije konstatirati da sveti spisi rijetko govore izravno o nadahnuću, ali neprestano pokazuju odnos između njihovih ljudskih pisaca i Boga i na taj način izriču svoje podrijetlo od Boga. U Starome je zavjetu taj odnos koji povezuje ljudskog pisca s Bogom i obrnuto posvjedočen u različitim oblicima i obilježjima. U Novom zavjetu svaki odnos s Bogom posreduje osoba Isusa, Mesije i Sina Božjega (…). Nakon što je obradila pojam nadahnuća u svjedočanstvima biblijskih knjiga, odnos između Boga i ljudskih autora i kakva je istina koju takvi spisi nama priopćuju, razmišljanje Biblijske komisije zaustavilo se na istraživanju nekih teškoća koje se čine problematičnima s povijesnog ili etičko-socijalnoga gledišta (…) Ovaj dokument Biblijske komisije ne predstavlja službenu izjavu crkvenog učiteljstva o temi, niti namjerava izložiti cjelovit nauk o nadahnuću i istini Svetoga pisma, nego samo priopćiti rezultate pozornoga egzegetskog istraživanja biblijski tekstova s obzirom na njihovo podrijetlo od Boga i njihovu istinu“, piše o ovome dokumentu predsjednik Papinske biblijske komisije kardinal Gerhard Müller.