Knjiga donosi članke i rasprave objavljene u periodici, a koji na reprezentativan način predstavljaju temeljne ideje koje su obilježile misao Stjepana Zimmermanna (1884. – 1963.) – svećenika, doktora filozofije, profesora filozofije na Bogoslovnom fakultetu, člana JAZU-a. Oni prikazuju širok spektar Zimmermannova javnog rada kao filozofa, kulturologa i religiologa te njegov utjecaj na kulturno ozračje njegova vremena, otkrivajući kako je Zimmermann središnjom zadaćom svojeg umovanja smatrao utemeljivanje i opravdanje mogućnosti racionalne spoznaje transcendentnog Bića, nadahnjujući se pri tom aristotelovsko-tomističkim misaonim poticajima.

U uvodnom eseju dr. sc. Daniel Miščin opisuje život i rad Stjepana Zimmermanna te prikazuje razvoj i dosege njegove filozofske misli.

Objavljeni tekstovi pridonijet će upoznavanju naše kulturne i znanstvene javnosti sa životom i radom akademika prof. dr. Stjepana Zimmermanna, koji pripada u red prvaka hrvatske filozofske i kulturološke misli 20. st. Također će poslužiti kao izvor korisnih saznanja profesorima i studentima humanističkih znanosti, posebno iz područja filozofije, filozofije povijesti, povijesti hrvatske kulture i kulturologije.

Ova je knjiga plod autorova dugogodišnjeg iskustva kao biblijskoga stručnjaka, kao voditelja hodočašća po Svetoj zemlji, kao pisca brojnih stručnih i popularnih knjiga, među koje se ubraja i ona slična određenja nastala prije dvadesetak godina kao svojevrsni vodič po Svetoj zemlji, a koja je, po njegovu vlastitom priznanju, morala biti posve nanovo napisana.

Autor se potrudio načiniti djelo koje će biti različito od drugih vodiča ne toliko po informacijama koje su iznesene, jer su one uglavnom manje ili više zajedničke svim vodičima, koliko stavljajući naglasak na širu obradu četiriju biblijskih mjesta koja su važna za kršćanstvo: Jeruzalem, Betlehem, Nazaret i Kafarnaum, dovodeći u međuodnos informacije o prostoru i vremenu i biblijsku poruku.

Druga važna razlikovna novina ove knjige odnosi se na pokušaj oživljavanja biblijskoga prostora posredstvom poruke koja redovito čini zadnji dio prikaza svakoga obrađenog biblijskog mjesta ili lokaliteta. Ta je poruka sažeta, jezgrovita i kratka, ali potrebna da se poveže mjesto uz biblijski događaj, a događaj uz posjetitelja ili hodočasnika.

Ovim djelom čitatelju se na svjež, jednostavan i slikovit način približavaju zemljopisni prostori Svete zemlje, a umjesto klasičnoga vodiča u rukama će držati knjigu tkanja teologije, povijesnih podataka te pouka i poticaja za osobno razmišljanje o mjestima koja su povezana s poviješću spasenja. Samo po sebi se razumije da će baš ovakva knjiga na nekome od svetih mjesta hodočasniku biti izvrsno i vrlo korisno štivo.

Izvorna i poticajna interpretacija pojedinih mjesta Platonova i Parmenidova mišljenja nastala je na temelju izlaganja održanih na filozofskim skupovima posvećenih Branku Despotu, predsokratovcima te odnosu filozofije prema tjelesnosti. Pažljivi čitatelji Žunecove knjige prepoznat će niz filozofijski relevantnih pitanja što ih autor postavlja kao vodilju kroz Platonovu i predsokratovsku misao te klasičnu mitologiju, primjerice: na koji način Platon u Simpoziju  kroz Aristofanov govor tumači čovjekovu žudnju za samoizdvajanjem iz cjeline svega, a potom za povratkom u tu izgubljenu cjelinu, zašto erotička žudnja u jednom kontekstu ne može a u drugome kontekstu može doseći svrhu (ali samo pod pretpostavkom opetovanih napora)? Zašto se u Parmenidovu spjevu mišljenje Sfaire kao mišljenje istine i utemeljenje logike pokazuje poveznicom svega što jest u cjelinu, a mnijenje smrtnika kao iskustvo razdvajanja te cjeline ali i uvjeta za ljudsku tjelesnost, seksualnost i smrtnost.

Iskonska narav  prva je Matičina knjiga istaknuta i aktivnoga člana njezina filozofskog Odjela Ozrena Žuneca, filozofa, sociologa i prevoditelja, vrsna poznavatelja antičke filozofije.

»Niti jedno razdoblje hrvatske povijesti osim možda Drugog svjetskog rata ne pobuđuje toliko interesa i kod znanstvenika i u široj javnosti kao što je period koji se tradicionalno naziva dobom hrvatskih vladara ili starohrvatskim razdobljem. Što se tiče znanstvene, ali i neznanstvene, publicistike, možemo reći da je zapravo paradoksalno da je na osnovu tako malo tragova prošlosti napisano toliko puno. 

…Ni za jedno drugo razdoblje hrvatske povijesti ne postoji toliko poteškoća u dataciji i kronologiji pojedinih događaja, osoba i procesa, pa i u određivanju samih granica države. Za razdoblje od oko sto pedeset godina u sedmom i osmom stoljeću praktički čak ne postoji gotovo ni jedan pouzdan podatak ni u pisanim ni u materijalnim izvorima. Zbog svega toga znanstvenici se ne slažu ni oko pitanja tko su Hrvati, odakle su, kako su i kada (i jesu li uopće) došli. Različita mišljenja pojedinih autora o ovim i drugim pitanjima koja se javljaju prilikom istraživanja prvih stoljeća hrvatskog srednjovjekovlja prisutna su i u ovoj sintezi.

… Zbog oskudnih tragova prošlosti i problema njihova tumačenja, istraživači ranosrednjovjekovne prošlosti stalno su upućeni na interdisciplinarnost. Ona se u proučavanju prošlosti često zaziva kao potrebna, ali za ovu epohu to nije samo težnja, već upravo nužnost. Zbog toga i ova knjiga donosi plodove suradnje raznih disciplina – historije, arheologije, filologije, povijesti umjetnosti, antropologije. Namjera nam je, kao što je već spomenuto, ukazati da se usprkos skromnijim i stereotipnijim izvorima, u težnji za što potpunijim prikazom hrvatske povijesti tog razdoblja i njezinim uklapanjem u kontekst svjetske historiografije, mogu i moraju otvoriti i teme koje su još uvijek ostale zanemarene u sjeni tradicionalne povjesnice. Možda nam, zapravo, iščitavanje povijesti iz krhotina ne ostavlja mogućnost izbora »važnijih« tema, već nameće sagledavanje ljudskog bivstvovanja u cijelosti.

Povijest hrvatskog prostora i stanovništva razmatrana je i u kontekstu regionalne povijesti pri čemu se nastojalo usporedno promatranje hrvatske i drugih »južnoslavenskih « povjesnica nužno smjestiti između krajnosti pretjeranog naglašavanja (ponekad nepostojećih) veza i njihova (često potpunog) zanemarivanja – ponajprije stoga što je povijest ranosrednjovjekovne Hrvatske uistinu teško razumjeti izvan poznavanja njezina složenog povijesnog okruženja na razmeđu Istoka i Zapada. Osim toga hrvatsku se povijest željelo prikazati i u sklopu povijesti velikih političkih, gospodarskih i kulturnih sustava koji su je doticali i prožimali – Karolinškog (odnosno potom Otonskog pa Svetog Rimskog) i Bizantskog Carstva, pa papinstva kao rastuće duhovne sile, te također i u sklopu povijesti Venecije, Ugarske i Južne Italije kao centara i prostora koji će već u ranom srednjem vijeku razviti – na različite načine i intenzitete – političke, gospodarske, društvene i kulturne kontakte s našim prostorima. Na taj se način i hrvatska povijest može potpunije sagledati u prožimanju s tijekovima europske povijesti« (Zrinka Nikolić Jakus).

Preuzeto sa stranica Matice hrvatske

Knjiga donosi neobjavljene rukopise Ivana Merza, sačuvane u njegovu arhivu, više ili manje dorađene, bilo da su namijenjeni za javnost kao veća djela i radovi, kao članci ili pak kao nacrti predavanja za usmeno izlaganje. Objavljeni rukopisi, budući da su nastali prije gotovo jednog stoljeća, usklađeni su s današnjim standardom hrvatskoga književnog jezika i važećim pravopisom, a da se ništa nije utjecalo na njegovu izvornu misao.

Rukopisi su podijeljeni u tri velike skupine po sadržaju i temama koje su u njima obrađene, a budući da se rukopisi razlikuju po dužini teksta, svaka je od te tri skupine podijeljena na dva dijela: u prvom dijelu su veliki rukopisi, a u drugom dijelu manji rukopisi.

Ispred svakoga pojedinog teksta uredništvo je dodalo mali uvod, za bolje razumijevanje samoga teksta, vremena njegova nastanka, namjene za koju je bio napisan te popratnih okolnosti u kojima je nastao.