Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti - Zavod za znanstveni i umjetnički rad u Đakovu organizirala je 01. prosinca znanstveni skup na temu „Kamo ide istočna Hrvatska?" – demografsko stanje, prognoze i traženje izlaska iz krize Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema. Brojni izlagači, među kojima je bio i vodeći hrvatski demograf dr. Stjepan Šterc, ukazali su na probleme trenutne demografske slike te istaknuli usmjerenja i promjene koje se očekuju jer demografsko pitanje ne može biti pitanje od danas do sutra.

Zamjensko majčinstvo je istovremeno stara i nova tema bioetičkih promišljanja. Autorica ga opisuje kao najsloženiji medicinsko-pravno-socijalni oblik reprodukcije. Donosi niz danas nam poznatih učinaka surogatstva na članove ljudske zajednice (na zdravlje zametaka, djece, žena, supružnika te bračnu, obiteljsku i rodbinsku stabilnost). Naglašava nepostojanje ujednačenih zakonodavnih rješenja za ljudsku reprodukciju među pojedinim državama. Potvrđuje kako je teško civilnim zakonom pravno urediti zamjensko majčinstvo ako se ne poštuje ljudsko dostojanstvo, odnosno vječni i naravni zakon. Sagledava omjer između vrlo malog broja dobitaka i višestruko većeg broja gubitaka koje zamjensko majčinstvo nameće svojim sudionicima, zajednici u kojoj žive kao i društvu u cjelini.

S obzirom na potpunu prožetost tjelesne, psihičke i duhovne sastavnice svakog čovjeka, raspravlja o naknadi zamjenskoj majci za obavljanje naručenih usluga, o mogućnosti da se ljudska osoba ili neki njezin dio, premda i privremeno unajmi i proda. Ako se i plaća, pita što se plaća, uzmu li se u obzir negativne dugotrajne posljedice koje trudnoća i porod mogu ostaviti na ženi. Trguje li se samo materijalnim dijelom čovjeka ili i nematerijalnim - psihičkim i duhovnim koji ne podliježu strogo vremensko-prostornim kategorijama? Zaključuje kako se pristajanjem na komercijalno zamjensko majčinstvo na određeno vrijeme ne prodaje samo generativni dio žene, nego i čitav njezin organizam, odnosno cijela njezina osoba. Naglašava kako to još više potvrđuje i uozbiljuje duhovni dio osobe koji je u jedinstvu s prethodna dva. Nemoguće ga je izbrisati prestankom moždanih funkcija jer je nadnaravan, bezvremen i vječan, kao što su to i djeca jednom začeta, rođena, odnosno prije ili kasnije namjerno oštećena i uništena.

Autorica donosi cjelovite i istinite spoznaje, zaključke i stavove o zamjenskom majčinstvu, kao neprirodnoj ljudskoj reprodukciji. Pruža ispravan smjerokaz o kakvim metodama ostvarenja trudnoće i poroda se radi kako bi medicinska struka i pravo te svi zainteresirani za temu zamjenskoga majčinstva, na jednom mjestu, dobili dragocjene i cjelovite informacije o ovoj problematici. Razmatra brojna pitanja vezana za osobito pravno vrednovanje surogatstva s kojima se već bavi svjetsko, a očekivano uskoro će se njima baviti i hrvatsko zakonodavstvo. Kritičkim, višerazinskim, sveobuhvatnim i interdisciplinarnim procjenjivanjem navedenih postupaka, moguće sudionike točno i pravovremeno upozorava na brojne i dalekosežne posljedice koje mogu proizaći iz takve prakse. Propituje koliko je uopće surogatstvo u najboljem interesu djeteta jer ono može imati psihološke posljedice zbog problema nastalih utvrđivanjem vlastite osobnosti kao i zbog nastajanja zbunjujućih obiteljskih odnosa?; Smije li medicina sve što može?; Smije li negativnim moralnim sredstvima (zamjenskim majčinstvom) pod svaku cijenu htjeti postići dobar cilj (imati dijete)? - jer svaki cilj ne opravdava sva sredstva! Odgovori na ova i još druga tematska pitanja ljudske reprodukcije autorica jednostavnim pristupom problematici zamjenskoga majčinstva razrađuje i daruje zainteresiranim čitateljima.

Veliki engleski intelektualac i državnik, svetac i mučenik, sir Thomas More Dijalog utjehe u nevoljama napisao je u vrijeme svoje velike kušnje – u iščekivanju izvršenja kazne pogubljenja zbog toga što je ostajući vjeran vlastitoj vjeri ušao u sukob s kraljem Henrikom VIII. ne htijući ga priznati za vrhovnoga poglavara Crkve.

Napisane u obliku izmišljena dijaloga, smještena u vrijeme turske invazije na Europu, između mladića Vincenta i njegova mudroga, umirućeg strica Antuna, duboke Moreove misli, proizišle iz vlastite patnje iščekivanja izvršenja smrtne kazne, znalački spajaju bogata duhovna iskustva s dubokim psihološkim i antropološkim zapažanjima. Na toj povijesnoj pozadini krize civilizacije i vanjske opasnosti Thomas More u ovoj knjizi nudi čitatelju svoj pogled na veliku temu prisutnosti zla i patnje u svijetu i otkriva kako naći utjehu, pa i u najtežim situacijama.

Ne zaustavljajući se samo na vanjskim okolnostima on u ovomu svevremenskom djelu zasebno obrađuje različite izazove kojima smo svi izloženi: sumnju, strah, tjeskobu, očaj, oholost, malodušnost, skrupuloznost, mržnju, progone itd. Veličina čovjeka naspram ovih iskušenja nije u iluziji da će iskorijeniti svaku bol (ona će uvijek biti dio života), nego u tome da odoli iskušenju ulaska u kompromis sa zlom, ostajući vjeran svojoj savjesti i dobru na koje ga ona upućuje. S takvim promišljanima ovo remek-djelo u našim suvremenim okolnostima danas je itekako aktualno i potrebno, nudeći odgovore na pitanja životnoga smisla i životnih nevolja, kao i uzore i putokaze u zajedničkoj beskompromisnoj borbi za opće dobro.

Zdravo, Marijo, milosti puna“: ovako započinje molitva koju naučimo već kao djeca i koja nam se posebno u teškoćama vraća na usne i navire u srcima. „Bog pozdravlja jednu ženu, pozdravlja je velikom istinom: ‘Ja sam te ispunio svojom ljubavlju, ispunio sam te sobom i kao što si puna mene, bit ćeš puna mojega Sina, a potom sve djece Crkve.’ Ali milost ne završava tu: Gospina ljepota ljepota je koja daje plod, to je ljepota majke.“

Nakon što je u knjizi Oče naš protumačio molitvu Gospodnju, u ovoj novoj knjizi papa Franjo govori o Marijinu otajstvu tumačeći redak po redak molitvu Zdravo, Marijo u živu i plodnu razgovoru s teologom i zatvorskim kapelanom don Marcom Pozzom koji je bio Papin sugovornik i u prethodnoj knjizi. „Marija je normalnost, ona je žena koju svaka žena na ovomu svijetu može nasljedovati“: „Radila je, nabavljala namirnice, pomagala je Sinu, pomagala mužu.“ A ipak, ova „normalna“ žena postaje sredstvo novoga stvaranja, novoga saveza: „početak novoga stvaranja jest dijalog između Boga i samo jedne žene“. Upravo žena i njezina uloga središte je Papina promišljanja: „Crkva je žena, Crkva nije muško. Mi klerici smo muškarci, ali nismo mi Crkva."

(Preuzeto sa stranica Verbuma)

Na tragu ideje biskupa Josipa Jurja Strossmayera da su znanje i obrazovanje temelji društvenoga identiteta i razvoja u akademskoj godini 2017./2018. Katolički bogoslovni fakultet u Đakovu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku organizirao je »Lectio Strossmayer«. Dana 26. travnja 2018. godine predavanje je u Đakovu održao prof. dr. sc. Damir Barbarić, hrvatski filozof, znanstveni savjetnik u trajnom zvanju (Institut za filozofiju u Zagrebu.

Dobro je poznato kako je Hegelovo nastojanje da istine teologije i religije, prije svega kršćanske, razradi i izloži u mediju pojma, doživjelo slom, i to zajedno s cjelinom njegova spekulativnog sustava filozofije, ali i njemačkoga klasičnog idealizma općenito. Rascjep škole njegovih sljedbenika na takozvanu Hegelovsku ljevicu i desnicu, te tamo začeta radikalna kritika njegovih teoretskih ishodišta i načela, javio se najprije u području filozofije religije, a zatim i filozofije prava i politike. Danas se uglavnom smatra da su plodovi njegova golemog misaonog napora samo još od historijskoga interesa. Tamo gdje se ne kreće isključivo odavno utabanim stazama misaono često neplodne neoskolastike, već pokušava napustiti dobro čuvanu utvrdu navodno vječnih istina, da bi održala korak sa sve izazovnijim dostignućima egzaktnih i pozitivnih znanosti, teologija se zajedno s filozofijom religije nalazi pred teško rješivom alternativom. Obje bi se trebale odlučiti hoće li se nastojati, koliko god je to više moguće, približiti pretpostavkama, metodama i rezultatima tih znanosti, prije svega historije, etnologije, prirodne antropologije i mnogovrsnih socijalnih naučavanja, ili će se pak čvrsto držati hermeneutike i egzegeze, katkad i kritičke analize biblijskih tekstova, ustrajavajući na njihovoj posvemašnjoj iznimnosti i jednokratnosti, što bi ih trebalo osloboditi zahtjeva za usporedbom i odmjeravanjem sa sadržajem znanstvenih spoznaja, koje danas postaju sve mjerodavnijima…